Tom Misch
U području strateških igara, čin “obojavanja mape” stekao je loš ugled. Često se povezuje s monotonim igranjem, gdje su igrači ograničeni na proširenje svojih teritorija nasiljem. Međutim, kada se izvede kako treba, obojavanje mape može biti uzbuđujuće iskustvo koje dodaje dubinu i uzbuđenje igrama poput Civilization, Dawn of War: Dark Crusade i serijalu Total War.
Jedna igra koja usavršava umijeće vladanja mapom je Total War: Warhammer. Ono što je razlikuje je jedinstveni pristup svake vojske u proširivanju svog utjecaja. Uzmimo za primjer frakciju Norđana, grupu divljih Vikinga i vukodlaka. Njihova osvajanja uključuju potčinjavanje rivalnih frakcija kroz direktne sukobe, ujedinjujući zemlje Norsca pod jednom zastavom. Međutim, kad pljačkaju Stari Svijet, posvećuju se samo obalnim naseljima, ostavljajući ostatak da bude sravnjen u čast svojih tamnih bogova. To je simbolizirano postupnom transformacijom mape u boju pepela, komemorirajući njihove pobjede.
Za razliku od slikanja stvarne kuće, slikanje svjetske mape je zanimljivo nastojanje. Umjesto suočavanja s svakodnevnim preprekama poput dovratnika, igrači se suočavaju s rivalnim klanovima, agresivnim vampirskim gusarima i drugim fantastičnim elementima. Promatranje kako se kontinenti mijenjaju tijekom stotina poteza možda ne pruža istu razinu strateške dubine kao u drugim kampanjama, ali izaziva osjećaj dovršenosti sličan rješavanju slagalice. To je opipljivo predstavljanje igračevog utjecaja na svijet igre, pružajući zadovoljavajući trenutak za razmišljanje, “Da, postigao/la sam to.”
Radost slikanja mape u strateškim igrama nadilazi njezinu jednostavnu prirodu. Dotiče se užitka oblikovanja virtualnog svijeta prema vlastitim strategijama i odlukama. Stoga, iako je slikanje mape steklo sumnjivu reputaciju, njezina urođena privlačnost leži u sposobnosti ostavljanja neizbrisivog traga na ogromnom, interaktivnom platnu.
